-Piše: Dijego Rubio
Zapadne demokratije se suočavaju s prijetnjom pesimizma. Nedavne ankete pokazuju da 65 odsto Evropljana i Sjevernoamerikanaca misli da je svijet postao gore mjesto za život i da će mlađe generacije biti siromašnije od prethodnih, dok samo šest odsto smatra da je svijet sve bolji. Ovaj zlokobni utisak propadanja ne utiče samo na naše ekonomije i individualno ponašanje (tako što odvraća ljude od investiranja i povećava stres) već ima i dosad neviđene političke posledice.
Pesimizam je tradicionalno povezan sa uzdržavanjem od glasanja. Niska očekivanja od budućnosti i nisko povjerenje u vlade oduvijek su dovodili do građanske apatije i nezainteresovanosti za politiku, što je često rezultiralo niskom izlaznošću na izborima. Ali, poslije finansijske krize 2008. stvari su se promijenile utoliko što su se od uvođenja mjera štednje pojavili populistički lideri spremni da obnove nostalgiju za dobrim starim vremenima i time pridobiju podršku glasača za promjenu društvenog statusa quo.
To se najprije dogodilo u Velikoj Britaniji, gdje je UKIP uspio da referendum o Bregzitu pretvori u istraživanje javnog mnjenja o tome da li se stanje u zemlji popravilo od njenog ulaska u EU prije 40 godina. Britanci koji vjeruju da im je sada bolje nego 1973. glasali su za ostanak; većina koja je procijenila da joj je gore nego prije glasala je za Bregzit.
Nešto slično se dogodilo i na američkim predsjedničkim izborima. Studija Istraživačkog centra Pju (Pew) pokazala je da je američko društvo podijeljeno na one koji misle da je danas život bolji nego 60-ih godina prošlog vijeka i većinu koja misli da je gori (47 naspram 49 odsto). Većina optimista je glasala za Hilari Klinton dok je većina pesimista podržala Donalda Trampa, starijeg čovjeka koji se ne zalaže za promjenu ili inovaciju (kao Obama 2008), već nudi da „Ameriku ponovo učini velikom“ vraćanjem u neodređeno doba kad je zemlja – njene bijele hrišćanske manjine – uživala ekonomsku i kulturnu dominaciju bez presedana.
Vidjeli smo upotrebu sličnog govora u Francuskoj i Njemačkoj, gdje Marin le Pen i Frauke Petry nostalgičnim glasačima nude utabane puteve kao način obnavljanja izgubljenog blagostanja i „sjajne prošlosti“: povratak na nacionalnu valutu, jačanje centralne države i preokretanje multikulturnih politika iz prethodnih decenija. Ako pobijede ti pesimistički narativi, liberalni poredak – a s njim i EU – naći će se u ozbiljnoj nevolji. Treba postaviti sledeća pitanja: odakle potiču ovi talasi čežnje za prošlošću? Kakve su posledice toga za liberalni svjetski poredak? I kako da im se suprotstavimo? Kao što je davno istakao sociolog Fred Davis, nostalgija je uobičajeni odgovor društvenih grupa koje smatraju da je ugrožen kontinuitet njihovog identiteta, što se obično događa u periodima ozbiljnih ekonomskih ili društvenih promjena. Brze promjene izazivaju veliku nelagodu kod sredovječnih i starijih ljudi, koji, uzdrmani prividnom složenošću, nestabilnošću i nejasnoćom novih okolnosti, traže utočište u prohujalom dobu koje vide kao bolje – čak i ako postoje dokazi da to nije tačno.
Postoje bar dva objašnjenja za ovaj fenomen. Prvo je ljudska tendencija da se slika prošlosti ne gradi mukotrpnim istraživanjem istorijskih podataka već njenim suprotstavljanjem sadašnjosti – ako su društvena kretanja sada nepredvidiva, mora da je ranije sve bilo izvjesno. Drugo objašnjenje je poznato kao „pristrasnost ružičaste retrospekcije“. Istraživanja su pokazala da su stari ljudi skloni da pamte događaje, posebno one iz mladosti i rane zrelosti, u ljepšem svjetlu, to jest kao pozitivnije nego što su zaista bili. Pošto smo prirodno skloni da ponavljamo iskustva koja pamtimo kao dobra, ta „lažna sjećanja“ mogu da nas ubijede da su u prošlosti stvari bile bolje i ako nisu i da iskrive našu sposobnost donošenja važnih odluka. Zahvaljujući tom dvostrukom mentalnom procesu prošlost se često zamišlja kao „zlatno doba“ – sugestivna ideja koju su u modernoj istoriji političari, od Musolinija do Regana, često koristili da bi prigrabili vlast.
Danas doživljavamo društvene i ekonomske promjene bez premca. Zato nije neobično što oni koji se osjećaju najpogođenijima skorašnjim brzim transformacijama glasaju za partije koje obećavaju povlačenje u sigurne, tople vode jučerašnjice, kada su vlade branile svoje nacionalne ekonomije, kada se moglo vjerovati političarima i kada roboti i stranci nisu otimali poslove bijelim muškarcima.
Ali ima nekoliko stvari zbog kojih bi ta tendencija trebalo da nas zabrine. Nostalgija je benigna kao zaslađivač ličnih uspomena i nadahnuće za pisanje istorijskih romana, ali može biti pogubna kao pokretač nade glasača i osnova vođenja politike. Za to ima mnogo razloga. Prvo, nostalgija je varljiva. Ona je skok u imaginarni čamac za spasavanje s broda koji zapravo ne tone. Zlatno doba u koje populistički pokreti žele da nas vrate nikada nije postojalo. Istraživanja jasno pokazuju da prošlost nije bila bolja gotovo ni po čemu. Drugo, nostalgija je opasna zato što je nazadna. Partije desnice koriste je za lukavo plasiranje svojih ksenofobičnih, seksističkih i izolacionističkih programa i sprečavanje napretka ka pravednijem društvu.
Na kraju, nostalgija podržava loše politike, jer nas odvodi na putovanje u nemoguće. Rimejkovi slavnih filmova su obično loši. A u politici su oni bukvalno nemogući. Društva ne mogu da se kreću unazad – niko od nas ne može – a kada to pokušaju, rezultat je obično katastrofalan: Mugabeov Zimbabve je dobar primjer. Nada da zemlja može napredovati krećući se unazad liči na vožnju uz planinski put s pogledom prikovanim za retrovizor. Budućnost može izgledati zastrašujuće i neizvjesno, ali ona nam je jedina šansa. Ljudima nas i čini prije svega zagledanost u daleke horizonte.
Prevela: Slavica Miletić
Peščanik.net